Naslovnica VIJESTI INFO ADVIJA TIRIĆ O GENOCIDU: OTAC MI JE UBIJEN, TAKVE RANE VRIJEME NE...

ADVIJA TIRIĆ O GENOCIDU: OTAC MI JE UBIJEN, TAKVE RANE VRIJEME NE LIJEČI

238

Mnogo je onih kojima je poznat datum 11. juli. Za hiljade nedužnih ljudi ovaj datum 1995. godine bio je koban. Adviji Tirić, uposlenici RTV Vogošća taj dan promijenio je život. Advija je rođena u Srebrenici, 1995. godine ubijen joj je otac i skoro pedeset članova uže i šire porodice.

„Da, moj otac Vehbija je ubijen u genocidu. Takve rane vrijeme ne liječi. Prema saznanjima kojima raspolaže moja porodica, monstrumi su ga zarobili, a viđen je nakon pada Srebrenice u koloni za strijeljanje. Tu se njegov život završio. Da je strijeljan, potvdila je kasnije i identifikacija. Moj otac je ubijen kada je imao 40 godina ili kada je napunio 41. godinu, tačno ne znam jer mu je rođendan u julu i uopšte ne znam da li ga je doživio“, ispričala je Advija  i kazala da je tada i vrijeme na neki način stalo, a da se mnogo toga što se dešavalo u životu  računa od tog 11. jula.

Advija je početkom agresije na našu zemlju 1992. godine izbjegla u Sloveniju sa sestrama, bratom i majkom. Pamti posljednji susret sa ocem iako je imala samo 12 godina. Sjećanja ne blijede a najveći udarac duši zadala je vijest da je njen otac Vehbija ubijen. Porodica se po završetku rata vratila u svoju zemlju i neumorno je tragala za posmrtnim ostacima kako bi ih dostojanstveno ukopali. Tek 2011. godine Vehbija Krdžić je identifikovan a iako su skletni ostaci bili nekompletni, porodica je odlučila da budu ukopani na kolektivnoj dženazi 2012. godine.

Naša sagovornica i radna kolegica sa sjetom nam je prepričavala sadržaje pisama koja su dobijali u izbjeglištvu od oca u tim ratnim godinama. Bila su to kratka pisma ili bolje rečeno poruke koje su razmijenjivali preko Crvenog križa. Uvijek je, priča Advija, govorio da budemo dobri ljudi, da slušamo majku i da se obrazujemo. Koliko god da je ta komunikacija bila moguća i trajala, za nas je to bilo veoma značajno i onda je sve to prestalo. „Sasvim sam sigurna da bi danas ,da je preživio, bio ponosan otac sve svoje djece i supruge. Sve što je govorio, mi koji smo ostali iza njega ispoštovali smo, pa je i nama to nešto čime se ponosimo. Ponosni smo što smo ga imali i uvijek ćemo ga svi čuvati u sjećanju, dok god smo živi“, kaže Advija i dodaje da je sada odrasla žena, majka petogodišnjeg Vehbije koji će nastaviti da čuva sjećanje na svog dedu koji nije doživio da vidi njegove prve korake i da uživa sa njim u djetinjstvu, i također, kaže da je ponosna kćerka Vehbije Krdžića koji je ubijen u genocidu, što nikad ne smije biti prepušteno zaboravu!  „Danas ne mrzim nikoga, život me tjera dalje ali Srebrenica, tadašnja Zaštićena zona UN u julu 1995. godine u kojoj je ubijeno hiljade ljudi pred očima cijelog svijeta, ne smije biti zaboravljena!“ kazala je Advija.

I kako reče Advija, genocid je počinjen pred očima cijelog svijeta a 8.372 ubijenih  su ime i prezime tog genocida.