Naslovnica VIJESTI INFO MEDIJI I DRUŠTVENE MREŽE: BORBA ZA KLIKOVE ILI BRANA ZA GOVOR MRŽNJE

MEDIJI I DRUŠTVENE MREŽE: BORBA ZA KLIKOVE ILI BRANA ZA GOVOR MRŽNJE

45

U „moru“ nelojalne konkurencije anonimnih internet portala, suočeni sa ekonomskim problemima, mediji su prinuđeni da se „bore“ za svaki pregled i komentar, svaki klik koji im može donijeti određeni uticaj. Postavlja se pitanje – gdje je granica između „preživljavanja“ i odgovornosti za moguće širenje govora mržnje?

U prvim poratnim godinama u Bosni i Hercegovini, uporedo sa implementacijom Dejtonskog sporazuma i demokratizacijom društva, tekao je proces demokratizacije i profesionalizacije medija. U toku rata u lokalnim sredinama formiran je veliki broj medija, kako elektronskih (radio i TV stanice) tako i printanih, a najveći broj njih nastavio je da djeluje i neposredno nakon potpisivanja mira. Da djeluje onako kako je djelovao i tokom rata, jasno se deklarišući o “našim” i “njihovim”.

Međunarodna zajednica formirala je Nezavisnu komisiju za medije – IMC (komisija je 2001. godine prerasla u Regulatornu agenciju za komunikacije – RAK) koja je provela proces dodjele prvih dozvola za emitovanje za elektronske medije. Tokom tog procesa određeni broj medija nije dobio dozvolu, između ostalog, i zbog govora mržnje. U tom periodu razvoj medija vodili su uglavnom međunarodni donatori i agencije za saradnju, koji su finansijski pomagali tehničko opremanje i profesionalnu edukaciju.

Govor mržnje najvećim dijelom eliminisan je iz medija koji su, kao i kompletno društvo, počeli da se razvijaju uzlaznom putanjom. Može se konstatovati da se kraj tog uspona desio sa prvim efektima globalne ekonomske krize na BiH (2007.-2008. godina) kada se u javnom diskursu, a samim tim i u medijima, počelo opet u većoj mjeri koristiti podjela na “naše” i “njihove”. Taj pad ili polarizacija društva, prije svega po etničkim principima, nastavljen je sve do današnjih dana.

Dodatni element bio je i razvoj novih online medija i društvenih mreža na koje ni Regulator (RAK) ni vlast nisu imali pravovremen odgovor. Ovo nije problem vezan samo za Bosnu i Hercegovinu ali je u složenom političkom sistemu kao što je u našoj zemlji on našao plodno tlo. Po mišljenju Fedžada Forte, generalnog sekretara Društva novinara BiH, ovu „sivu zonu“ najviše su koristile i koriste političke stranke.

„Pojavom mogućnosti komentarisanja tekstova na novinskim portalima, kasnije i na društvenim mrežama, neograničeno je povećana mogućnost da se putem anonimnih nikova širi govor mržnje. Nažalost, mnoge političke stranke su veoma brzo uočile mogućnost da preko anonimnih komentara šire možda i stvari koje se ne bi usudili javno da kažu pod imenom i prezimenom. Tako da smo svjedoci pojave armije tih stranačkih tzv. botova koji su također jedni od širitelja govora mržnje u Bosni i Hercegovini“, rekao je Forto.

Nažalost mogućnosti koje za govor mržnje pružaju nove informacione tehnologije su gotovo neograničene. Posebno kada imate zemlju kao Bosna i Hercegovina gdje nemamo praktično nikakvu branu.

„Na jedan obični tekst na nekom portalu možemo već u roku od deset minuta vidjeti nekoliko stotina komentara gdje se na najvulgarniji način vrijeđa onaj drugi i drugačiji, bilo da se radi o ljudima druge političke opcije, bilo da se radi o ljudima druge nacionalnosti ili druge vjeroispovjesti. Pa čak i na banalnim stvarima kao što su dueli navijača možemo da vidimo jedan neograničen izvor govora mržnje i to potpuno nekažnjeno, bez ikakve kontrole, najčešće bez ikakve uredničke intervencije.“, kazao je Forto za RTV Vogošća.

Svi oblici vrijeđanja nisu ograničeni samo na anonimne komentare i izmišljene likove. Postoji veliki broj onih koji se potpisuju imenom i prezimenom ispod eksplicitnih primjera govora mržnje. Bilo da je riječ o „običnim ljudima iz mase“ ili o izabranim zvaničnicima koji obnašaju najviše funkcije i čija odgovornost je samim tim puno veća.

Saša Magazinović, zastupnik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH (SDP), ocjenjuje da je situacija sa govorom mržnje danas, u poređenju sa prvim poratnim godinama možda i gora.

„Jako je velika sloboda data ljudima, često ljudi ne razlikuju slobodu govora od govora mržnje. Često se ta granica prelazi s jedne strane, a s druge strane institucije ne koriste alate koje imaju. Lično sam bio angažovan na tom problemu i dobio zvaničan stav Vijeća ministara BiH da počinjenje krivičnog djela ne mijenja prirodu krivičnog djela ako je ono počinjeno online i da se može procesuirati prema krivičnim zakonima i Bosne i Hercegovine, oba entiteta i Brčko Distrikta. Tako da se ova priča koju imamo u javnosti da mi nemamo zakone kojim bi to procesuirali zapravo nije tačna. Mi nemamo pravosudne institucije koje rade svoj posao. Dakle, šta je rješenje? S jedne strane educirati građane o slobodi govora i granici kad to prerasta u govor mržnje, a s druge strane izvršiti pritisak na pravosudne institucije da sankcionišu sve one koji, kako zakon kaže, šire nacionalnu i drugu netrpeljivost za šta je zapriječena kazna od šest mjeseci do pet godina zatvora.“, rekao je Magazinović.

Haris Ćutahija, direktor Vanjskopolitičke inicijative BH, smatra da je ovo problem sa kojim se susreće većina zemlja u tranziji, gdje dolaskom „demokratije“ nije jasno postavljena granica između prava na slobodu izražavanja i povređivanja prava drugih.

„Vidimo da je u prošlosti određeni broj takvih krivičnih djela procesuiran. Međutim jako rijetko završe kako treba da završe – presudom.“, tvrdi.

Ono što ova organizacija pokušava je da se serijom panel diskusija namijenjenih prvenstveno mladima, osvrne na neke izazove koje BiH ima pred sobom na putu ka evropskim integracijama, a govor mržnje na društvenim mrežama je svakako jedan od njih.

Velika odgovornost za edukaciju građana o ovoj temi je i na medijima. Problem predstavlja to što se iz dana u dan pojavljuju novi „portali“ čiju je vlasničku strukturu nemoguće istražiti jer osim zvučnog i atraktivnog imena ne postoji ništa drugo – impresum, adresa, kontakt. Ali i oni, iza kojih stoji „potpis“, u teškoj ekonomskoj situaciji u kojoj se nalaze mediji u BiH, prisiljeni su da se bore za „klikove“. Nekada u toj borbi zaborave na svoju edukativnu funkciju i odgovornost.

Fedžad Forto iz Društva novinara BiH kaže da se mediji ne mogu braniti time „da ne mogu čistiti sve komentare“.

„Komentar je, prema trenutnoj praksi u Evropi, dio sadržaja teksta i vi ste kao ono nosilac, kao neko koji je napisao određeni tekst, u obavezi i da regulirate i onaj sadržaj ispod tog teksta koji se pojavi. Naravno nemoguće je milione tekstova počistit ali mora da se vidi određena uređivačka politika, da mediji kažu mi nismo za ovo zlo koje se pojavilo u ovom komentarisanju, za ovaj izvor govora mržnje, a posebno ne da ih namjerno, nekim svojim člancima potiču ne bi li na taj način dobili više klikova, više lajkova, ne bi li se što više ljudi uključilo i na neki način pretvore govor mržnje u unosnu medijsku robu.“, kaže Forto.

Bez obzira na nelojalnu konkurenciju anonimnih internet portala, mediji moraju shvatiti svoju odgovornost prema javnosti. Ukoliko žele da publiciraju sadržaje na internet i društvene mreže i time ostvare određeni uticaj, moraju vršiti kontroliranje i „čišćenje“ komentara, ukoliko sadrže između ostalog i govor mržnje. To je poseban problem za veliki broj lokalnih medija koji nisu u mogućnosti da osiguraju dovoljno resursa za svoj primarni zadatak, proizvodnju i emitovanje radijskog ili televizijskog programa, tako da im kontrola objava na online sadržajima, iako bi im mogla osigurati dodatnu promociju i eventualnu ekonomsku korist, najčešće predstavlja preveliki dodatni teret. „Klikovi“ dižu rejting, no gdje je granica između rejtinga i odgovornosti za moguće širenje govora mržnje?

 

 

Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta “Medijske inicijative u borbi protiv jezika mržnje”, kao dio projekta Reporting Diversity network 2.0 s ciljem unaprijeđenja procesa suzbijanja govora mržnje u medijima. Navedeni sadržaj isključiva je odgovornost udruženja Medijske inicijative.